Gradska galerija Bihać
izložba
Put ka apstrakciji
Govoriti o grupi Prostor Oblik, znači uprijeti prstom u jedan usamljeni otok, koji se pojavljuje u moru sedamdesetih godina na bosanskohercegovačkom teritoriju. Nastala kao rezultat srodnog razmišljanja prije svega mlađih autora ova pojava, utemeljena na jasno određenoj umjetničkoj orjentaciji i opredjeljenju, bira apstrakciju za svoj osnovni umjetnički izraz. Nastala u vrlo opuštenoj atmosferi umjetničke kolonije (koje su na ovom prostoru česte, mada ne i osobito produktivne), ova grupa nikada nije jasno definirala svoje stavove i htijenja u vidu umjetničkih manifesta ili sličnih proglasa. Njihov iskorak bio je vidljiv već nakon prvog nastupa, a posvećenost umjetničkoj apstrakciji odvajala ih je od ogromne većine umjetnika koji se tih godina opredjeljuju za čitav niz ?kvazi obnoviteljskih patetika? (kako ih 1986. zajednički naziva kritičar A. Adamović u katalogu posljednje izložbe Prostor Oblik). Počevši kao grupa sačinjena od četvorice umjetnika, ona će vrlo brzo uvući u svoje okrilje i čitav niz različitih autora (i generacijski i po izrazu) koji su osjetili idejnu bliskost već na prvim javnim istupima.
Prve ozbiljnije pojave apstrakcije javljaju se u sedmoj deceniji prošlog stoljeća gotovo istovremeno u dva kulturna centra: Banjaluci i Sarajevu. Relaciju između ova dva grada povezat će i članovi grupe Prostor Oblik, šireći svoje prisustvo i na druge manje sredine.
Odbacivanjem figurativnog slikarstva, i svega onoga što ide uz njega poput naracije, deskriptivnosti, pa konačno i osnovnih elemenata slike poput boje i oblika, članovi ove grupe ne propovijedaju negaciju ili otpor prema stvarnosti, već naprotiv, odabiru put koji vodi ka čistoj ideji nastojeći dokučiti ili barem sagledati njenu bit. Krećući putem koji teži ka apsolutnim vrijednostima i kategorijama, članovi grupe Prostor Oblik svjesno žrtvuju svoju vezu sa stvarnim svijetom i njegovom narativno ? deskriptivnom realnošću. Gubeći komunikaciju sa vremenom i prostorom u kojem djeluju udaljavaju se i od same publike, kojoj bivaju daleki i strani. Bez obzira na sve moguće posljedice koje može uzrokovati ovakvo umjetničko opredjeljenje, većina članova ostaju vijerni orjentacijama iz perioda djelovanja grupe, svjesno prihvatajući stigmatizaciju društva i, možda još veću, stigmatizaciju svojih kolega.
Osnivačima grupe smatraju se četvorica mladih umjetnika Tomislav Dugonjić, Ljubomir Perčinlić, Enes Mundžić i Edin Numankadić, kojima će zbog bliskog načina razmišljanja vrlo brzo prići Nikola Njirić, Bekir Misirlić i Vojo Dimitrijević, te nešto kasnije još mlađi Mustafa Skopljak i Radoslav Tadić. Kao gost grupe na posljednjoj izložbi pojavljuju se i djela Koste Bogdanovića, koji je ipak svoj doprinos grupi dao više sa teorijskog, nego sa umjetničkog aspekta. Zanimljiva je raznolikost umjetničkih izraza koja proizlazi iz činjenice da su umjetnici izgrađivali svoj umjetnički stil u različitim okolnostima i sredinama. Niti jedan od članova grupe nije značajnije utjecao na ostale kolege, barem kada je u ptianju likovni izraz. Riječ je o snažnim umjetničim individuama, koji su svoje uzore crpili iz svjetskog likovnog miljea, ali su ih u grupu privlačila slična razmišljanja i pristupi samoj ideji umjetnosti te njenom daljem razvoju. Pristupanje grupi može se shvatati i kao svojevrstan izazov za ulazak u jedan novi i malo poznati svijet.Sagledavajući ove radove na prvi pogled, moglo bi se olako zaključiti kako je riječ o zbiru citata iz povijesti apstrakcije. I zaista očigedni su utjecaji od Vazarelijevog op-arta do slikarstva bojenog polja Rothka i Newmana, pa čak i nekih drugih, ali ovdje nije više riječ o potrebi za sustizanjem povijesti kao što je do sada uglavnom bio slučaj, već više potreba da se izdigne iz osrednjosti svakodnevnice. Riječ je o umjetnicima kojima je u težnji za apsolutom, apstrakcija poslužila kao jedino primjereno oružje.



na vrh